Uoči 5. kolovoza, hrvatskog blagdana Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, iz Sarajeva već godinama stižu histerične reakcije kada se u Hrvatskoj spomene da je operacijom „Oluja“, između ostalog, donesen spas i okruženom Bihaću. S obzirom na to da i profesionalna bošnjačka historiografija pati od amnezije oko niza ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, posebice oko uloge Hrvatske i Hrvata u njezinoj opstojnosti, to s medijima ne bi smjelo biti iznenađenje. Povremeno, kao i ove godine, tom se medijskom silovanju činjenica pruža potpora i od Bošnjaka koji žive i rade u Hrvatskoj.
Sredinom srpnja ove godine u Časopisu za društvena pitanja i kulturu „Bosna“ iz Zagreba objavljen je članak „Ljetnji mit: Zašto se stalno insistira na laži da je Hrvatska spasila Bihać od sudbine Srebrenice“. Članak je potpisala redakcija časopisa i u njemu je osporeno neosporivo uz svjedoka Hamdiju Abdića Tigra i navodne stručnjake za Domovinski rat Hrvoja Klasića i pokojnog Vlatka Cvrtilu.
No to nije jedino nasilje nad činjenicama koje je ovog mjeseca stiglo iz Zagreba. Najveće iznenađenje stiglo je s Prisavlja 3, od Hrvatske radiotelevizije. Naime, u podne 25. srpnja, u jednom od kraćih radijskih dnevnika na Prvom programu Hrvatskog radija, čuo sam tvrdnju da je na današnji dan prije 30 godina počela operacija „Oluja“, u kojoj su snage Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine oslobodile Glamoč i Bosansko Grahovo te tako presjekle važne pravce opskrbe srpskih snaga i stvorile strateške preduvjete za početak „Oluje“. Kada bošnjački medijski propagandni stroj izmišlja i krivotvori činjenice, to ne iznenađuje jer je to već desetljećima modus vivendi njihova ponašanja. No kada državni medij Republike Hrvatske počne na takav način krivotvoriti činjenice, tada već kao društvo imamo ozbiljan problem. Pritom je nebitno je li u pitanju greška jer se takvi previdi ne bi smjeli događati jednoj takvoj instituciji o zbivanju o kojem se već godinama znaju osnovne činjenice. Čak i poslovično nepouzdana Wikipedija daje relativno točne podatke o samoj operaciji.
Operaciju „Ljeto-95“ izvele su hrvatske snage
„Ljeto-95“ je operacija u kojoj nije sudjelovao nijedan vojnik Armije Bosne i Hercegovine i nije se zbila prije 30, već prije 31 godinu. To je bila operacija hrvatskih snaga, pod kojima su se tada podrazumijevali dijelovi Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kojima je operativno zapovijedao general bojnik Ante Gotovina. Operacija je počela 25. srpnja 1995., trajala je šest dana, a vrhunac je imala 28. srpnja, kada je zauzeto Bosansko Grahovo, a dan kasnije i Glamoč. Hrvatske snage zauzele su područje površine od oko 1600 četvornih kilometara i stvorile uvjete za napad na Knin iz smjera iz kojeg pobunjeni Srbi nisu računali da može doći jer je to bila sigurna zona pod nadzorom Vojske Republike Srpske (VRS), kako se zvala vojna sila bosanskohercegovačkih Srba.
Operacija „Ljeto-95“ bila je prva vidljiva reakcija na ratištu nakon što je u Splitu 22. srpnja potpisana „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanja političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, koju su u ime Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine potpisali Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Krešimir Zubak. Bio je to prvi i jedini doista vojni sporazum Hrvata i Bošnjaka tijekom rata. Izravan povod za taj sporazum, a potom i operaciju „Ljeto-95“, bio je napad srpskih vojski iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine na Bihać, što je i navedeno u Deklaraciji.
Povjesničar Davor Marijan
Napad na bihaćku enklavu vođen je pod imenom operacija „Mač-95“, a cilj je bio neutraliziranje 5. korpusa ABiH. Danas iz toga korpusa pojedinci, uključujući i one koji su u ratnom vremenu bili na pozicijama s kojih se ponešto i znalo o stanju na bojištu, sustavno relativiziraju hrvatski angažman i podcjenjuju ulogu Republike Hrvatske u spašavanju Bihaća od moguće sudbine koju je par tjedana ranije doživjela Srebrenica, bošnjačka enklava u istočnoj Bosni.
Nema dvojbe, i to se u hrvatskoj historiografiji ne spori, da je Bihać bio iznimno bitan za Hrvatsku jer je vezivao dio srpskih snaga za sebe, premda to nisu bile velike brojke. Ne bi trebalo biti ni sporno da je ključna pomoć došla od Hrvata, kako s teritorija Republike Hrvatske, tako i s područja jugozapadne Bosne pod nadzorom hrvatskih snaga. Relativizirati tu pomoć tvrdnjama da je u „Oluji“ 5. korpus oslobađao Hrvatsku, i to u trenucima potpunog raspada Srpske vojske Krajine (SVK), smiješno je i neukusno. Spomenuti članak s portala „Bosna“ samo je jedan u nizu sličnih kojima obiluju internetski portali i koji pokazuje da se, sukladno svome svjetonazoru i političkim opredjeljenjima, sve može dokazati. Dovoljno je naći „svjedoka vremena“, ponekog „stručnjaka“ s titulom doktora znanosti i dokaz je tu, s porukom da se treba boriti protiv laži koje se godinama ponavljaju u hrvatskom javnom prostoru i spriječiti da one postanu neupitne istine.
Primarni izvori potvrđuju koliko je stanje u Bihaću bilo teško
No u potrazi za kompleksnom povijesnom istinom ne potežu se svjedoci zbivanja 30-ak godina kasnije, već primarni izvori. I što kažu primarni izvori sukobljenih strana? Srpski izvori kažu da zauzimanje Bihaća nije bio njihov strategijski cilj sve do studenoga 1994. U općepoznatim srpskim ciljevima iz svibnja 1992. navodi se samo granica na rijeci Uni, znači do ulaza u grad Bihać. Od toga se cilja odustalo u listopadu 1994. nakon što su bošnjačke snage izvele snažan ispad iz enklave na smjeru Bihać – Bosanski Petrovac. Slijedila je reakcija Srba s obje strane bihaćkog džepa i jak napad na grad. Srbi nisu zauzeli Bihać jer je međunarodna zajednica ozbiljno zaprijetila, a hrvatske snage operacijom „Zima-94“ na Livanjskom polju privukle su prema sebi dio angažiranih srpskih snaga. To potvrđuju srpski izvori, koji su u ovom hrvatsko-bošnjačkom interpretacijskom sporu doista „neutralni“.
Drugi srpski napad na Bihać bio je motiviran strahom od hrvatskog prodora s Livanjskog polja prema tom gradu nakon operacije „Skok-2“, odnosno „Skok-95“. Tom su operacijom hrvatske snage u lipnju 1995. u potpunosti stavile pod svoj nadzor Livanjsko polje, a na planinama Dinari i Šator zauzele nekoliko dominantnih kota s kojih su mogle nadzirati dio Glamočkog polja i prometnicu Glamoč – Bosansko Grahovo.
Pripreme za srpsku ofenzivu u zapadnoj Bosni počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom „Mač-95“. Plan operacije predviđao je da se 5. korpus ABiH razbije tako da se najprije okruži i uništi dio njegovih snaga i da se ovlada dijelom teritorija na kojem su bili pristaše Fikreta Abdića. U izvješću adresiranom na predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, komandant SVK, general Mile Mrkšić, u dvije je rečenice sažeo cilj napada na Bihać: „Odlučio sam izvršiti napadnu operaciju za slamanje 5. K tzv. ‘ABiH’ s ciljem da se deo snaga 5. K okruže i unište, ovlada zonom čije je stanovništvo naklonjeno“ Fikretu Abdiću i „ovladati Bužimom kao centrom muslimanskog ekstremizma i time definitivno rešiti 5. K. Jednovremeno sa prvim operativnim ešalonom biti u gotovosti za sprečavanje iznenađenja i zaustavljanje eventualne agresije HV na severnom i južnom delu ratišta, a delom snaga izvoditi napadna i demonstrativna dejstva prema Hrvatskoj“.
Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela u 2 sata 19. srpnja 1995. napadom snaga SVK i Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, težišno na smjeru od Velike Kladuše prema Cazinu. Do okončanja operacije prodori su bili po dubini 2-3 kilometra, a na nekim smjerovima i do 15 kilometara.
Komanda bošnjačkog 5. korpusa informirala je 21. srpnja Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u „živoj sili i značajan gubitak teritorije. […] Zalihe municije i borbenih sredstava su ispod kritičnog nivoa, te se ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru. […] Pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana“. VRS se u napad uključio 23. srpnja napadom s bosanskohercegovačke strane fronta i s malim pomacima. Istog dana Komanda 5. korpusa ABiH informirala je Glavni stožer HV-a da se stanje pogoršalo i izmaklo nadzoru te da postoji mogućnost da bihaćko područje do večeri bude rasječeno na dva dijela, „a 5. korpus razbijen“. U izvješću pisanom u 20 sati istog dana iz Bihaća za generala Zvonimira Červenka kaže se: „Branitelji nisu u mogućnosti da spriječe dalje napredovanje agresora i nastoje maksimalno da ga uspore. Bez spoljne intervencije Bihać se ne može odbraniti“.
Idućega dana, 24. srpnja, Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć u kojem je rečeno: „Sve su prisutnije političke tendencije koje zagovaraju predaju agresoru u smislu očuvanja golih života i evakuacije u RH. Najavljena intervencija RH budi nade, ali se prihvata sa osjećajem nevjerice. Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-Sanskog kantona.“
Komandant 5. korpusa, general Atif Dudaković, 25. srpnja u 11.30 poslao je dopis vojnom atašeu Veleposlanstva Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu u kojem se kaže: „Situacija je dosta komplikovana. Zadnja četiri dana imali smo 500 ljudi izbačenih iz stroja. Pružam otpor na uzastopnim položajima, međutim, četnici i dalje napreduju. Posebno trpimo gubitke od artiljerije. Imaju inicijativu, a nama se iz minuta u minut širi front koji ne mogu da pokrijem. Obavještavaj me o svemu onom što može bitno na mene uticati. Zaustavili smo napad na pravcu Drežnik – Gata. Nemamo više mina za RPG i sredstava za zaprečavanje, a municija je na kritičnom minimumu“.
Srpski uspjeh oko Bihaća omogućio je Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Operacija „Mač-95“ završila je 28. srpnja nakon ulaska hrvatskih snaga u Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je i poslan u jugozapadnu Bosnu.
Srpski izvori potvrđuju da je Hrvatska spasila 5. korpus
I to su činjenice koje u kratkim crtama pojašnjavaju stanje u bihaćkoj enklavi prije operacije „Oluja“. No danas se čak i iz Zagreba servira tvrdnja da je 4. i 5. kolovoza korpus, koji je par dana ranije bio pred potpunim slomom i gotovo bez streljiva, bio u stanju oslobađati Hrvatsku. Na sastanku održanom 7. kolovoza u uredu hrvatskog predsjednika Tuđmana, ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman upoznao je nazočne da su se predstavnici HV-a s generalom Atifom Dudakovićem „sreli u motelu Grabovica, došao je 15 km u Hrvatsku i naprosto je bio tamo zbog pljačke jer tamo nije bilo Srba“. Tuđman je posve jasno rekao da Dudakovićev angažman u Hrvatskoj nije političke prirode, „nego naprosto zbog plijena vojnog, da nešto uzme i zarobi“.
I na koncu, što kaže najmanje problematičan izvor, onaj srpski? Vojnici Srpske vojske Krajine informirani su 31. srpnja okružnicom da je „ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada“. Teško da ima bolje ocjene o doprinosu Republike Hrvatske spasu bihaćke enklave i apsurdnosti tvrdnji o bošnjačkom oslobađanju Hrvatske.
Foto: Hina
*Davor Marijan hrvatski je povjesničar i vodeći autoritet za Domovinski rat. Autor je 13 knjiga i 45 znanstvenih članaka, a zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest. Rođen je 1966. u Priluci kod Livna, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
